Prva štamparija na tlu današnje Srbije radila je u manastiru Rujno u selu Vrutci kod Užica. Prvu knjigu – „Rujansko četvorojevanđelje“ – napisao je 1537. godine umni monah Teodosije, koji je pod svjetlošću voštanica izrezbario slova na 250 drvenih ploča i zatim štampao ovo djelo neprocjenjive istorijske i kulturne vrijednosti. Manastir Rujno su ubrzo porušili Turci, koji su vidjeli opasnost u pojavi štamparije u Vrutcima i štampanju knjiga na srpskom jeziku. Jedan originalni i kompletan primjerak „Četvorojevanđelja“ završio je u Šafarikovoj zaostavštini u Nacionalnoj biblioteci u Pragu. Drugi takođe kompletan primjerak izgorio je 6. aprila 1941. godine, prilikom njemačkog bombardovanja Narodne biblioteke u Beogradu.
Zahvaljujući angažovanju Republičkog zavoda za međunarodnu prosvjetnu, kulturnu i tehničku saradnju i Nacionalne biblioteke Srbije, tek 1987. godine, na 450. godišnjicu štampanja, objavljeno je fototipsko izdanje „Rujanskog četvorojevanđelja“ na 340 stranica.
Od prije tri decenije temelji manastira Rujno, značajnog spomenika srpske kulture i duhovnosti, našli su se na dnu akumulacionog jezera Vrutci, na rijeci Đetinji, iz koga se grad Užice snabdijeva vodom za piće. Ali zahvaljujući Srpskoj pravoslavnoj crkvi, i prije svega ideji danas blaženopočivšeg episkopa žičkog Hrizostoma, u selu Vrutci niče manastirski kompleks Rujno i u njemu se već odvija normalan svetovni život. Selo Vrutke, udaljeno 19 kilometara od Užica, i obnovljeni manastir Rujno svakodnevno posjećuju brojne ekskurzije i pojedinci iz zemlje i inostranstva. Inače, radovi na obnovi Rujna započeti su 2004, a tokom prve dvije godine podignuta je manastirska crkva koja je osvećena na Đurđevdan 2007. Manastirski kompleks se gradi, ili bolje reći – završava na proplanku iznad jezera, stotinak metara od poplavljenih temelja srednjovjekovnog manastira Rujno i rujanske štamparije, a pored manastirske crkve Svetog Đorđa sagrađeni su konak, zvonik i spomenički prostor sa bronzanom skulpturom monaha Teodosija. Bratstvo manastira danas čine četiri monaha, među kojima i prvi 2006. rukopoloženi monah koji nosi ime čuvenog prethodnika iz 16. vijeka, Teodosija.
Ostaje još da se, prema zamisli počivšeg episkopa žičkog Hrizostoma, uz manastirske građevine sagradi i štamparija.
Kako stoji na poslednjoj stranici, u kolofonu ove vrijedne knjige, pisanje „Rujanskog četvorojevanđelja“ monah Teodosije je započeo 1. septembra 1536, a završio 31. avgusta 1537. godine. „Po volji Oca, po zapovesti Sina i naklonosti Svetoga duha, i pomoći Boga koga slavimo u Trojici i prečiste vladičice majke njegove i naše, Bogorodice, u manastiru koji se zove Rujanski, pod okriljem planine koja se zove Ponikve, na reci koja se zove Bioska, na selu koje se zove Vrutci, pri hramu svetoga i slavnoga velikomučenika i pobedonosioca Hristova Georgija napisana je ova božanska knjiga godine 7045. Trudio se o ovom ja grešni, ubogi umom, a bogati grehom, i u Hristu sluga, monah Teodosije.“
– Jedan nepotpuni rukopis „Rujanskog četvorojevanđelja“ je u Sankt Peterburgu, u biblioteci Saltikova Šćedrina, gdje je dospio 1859. godine. U Petrogradu se nalazi i pismo Vuka Stefanovića Karadžića u kome on izražava želju da proda „iako ne veliku ali veoma dragocjenu zbirku slovenskih rukopisa i štampanih knjiga među kojima se ističe Četvorojevanđelje štampano u manastiru Rujno u Srbiji 1537. godine kako tvrde poznavaoci drvenim slovima“, - kaže citirajući Vuka istoričar umjetnosti Dragiša Milosavljević iz Užica koji je istraživao zapise o prvoj štampanoj knjizi u Srbiji i o tome gdje se nalaze štampani primjerci.
Po Milosavljevićevim riječima, Vuk Karadžić je tri rukopisne knjige na pergamentu i „Rujansko četvorojevanđelje“ procijenio na po 300 rubalja u srebru, dok je ostale, među kojima je bio i „Oktoih“ iz 1494. godine, „Služebnik“ iz 1519, i „Mileševski molitvenik“ iz 1546, cijenio po 50 rubalja u srebru. Dragiša Milosavljević dodaje da je pouzdano utvrđeno da je oštampano ukupno pet primjeraka „Rujanskog četvorojevanđelja“. Jedan takođe nepotpuni primjerak, od 92 lista, nalazi se u Arhivu SANU, a vjeruje se da je četvrti primjerak ušao u zbirku knjiga profesora Radoslava Grujića. Dva lista Jevanđelja koja se nalaze u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu, prema Milosavljevićevoj ocjeni, pripadaju petom primjerku.
Iako su Turci ubrzo porušili manastir Rujno i tamošnju štampariju, u narednih 150 godina, skoro do kraja 17. vijeka, kako tvrdi Dragiša Milosavljević, u Vrutcima kod Užica štampano je još mnogo knjiga.
Zanimljivo je šta je o tom vremenu i manastiru Rujno sa prvom štamparijom u tadašnjoj Srbiji, zabilježio znameniti pisac i istoričar Dragiša Lapčević. On kaže da su od 1567. godine nastali teški dani za srpske svetinje, „jer su pod nagomilanim nasiljem crkve i manastiri napuštani a onda su ih Turci rušili, prodavali materijal i od njega pravili džamije, bezistane i karavan-saraje. Takva sudbina zadesila je i manastir Rujno, građen od crvenog kamena-mermera, čiji su stubovi rastureni diljem Srbije. O značaju manastira Rujno za mještane Vrutaka i okolnih sela pisao je krajem 19. vijeka i istoriograf Milan Milićević: „U starije vreme užički okrug imao je samo dve knežine, knežinu Crnu Goru i knežinu Rujno. Kad se idući od Mokre Gore putuje kroz knežinu Rujno ka Užicu, pa se prođe selo Bioska, onda levo ostaje planina Ponikve, a desno selo Vrutci gde izvire topla voda. Kod tog izvora su razvaline starog manastira Rujno, a unaokolo ima mnogo grobnih kamenova. Danas je to mesto zaraslo u travu i putniku je teško svraćati i naći ga, a nekad je tamo kipio život i rodio se grad koji i danas sjajem obasjava vreme svojega postojanja. U tom rujanskom manastiru bila je štamparija za srpske knjige. Iz te štamparije zasad mi imamo jednu knjigu, Četvorojevanđelje. U okolini starog manastira Rujno i danas mnogi seljaci, pa čak i žene i devojke, znadu čitati i govoriti poslovički, mada nisu išli u školu“.S. Tijanić
Biografija
Episkop žički Hrizostom (1939 – 2012) rođen je u Rumi, odakle odlazi u manastir Dečane gdje ga je u čin jerođakona i jeromonaha rukopoložio tadašnji episkop raško-prizrenski, a potom i patrijarh srpski, Pavle. Potom studira teologiju u ruskom manastiru Svete Trojice u Džordždanvilu u SAD, pa odlazi u manastir Hilandar gdje boravi dvije decenije i gdje je jedno vrijeme bio starješina cijele Svete Gore. U čin arhimandrita rukopoložio ga je carigradski patrijarh Dimitrije, a 1988. godine Arhijerejski sabor SPC izabrao ga je za episkopa zapadnoameričkog. Za episkopa banatskog izabran je 1992, a za episkopa žičkog 2003. godine. Obnovio je u Žiči predratni časopis „Žički blagovesnik“, pokrenuo izdavačku djelatnost i za vrijeme svog služenja obnovio nekoliko manastira. Obnovljeni manastir Rujno izabrao je za mjesto svog počivanja.